18
Sun, Aug

Izvještaji sa akcija

Za destinaciju odabrala sam po mom mišljenju lagani vrh Ranisavu. Na Žabljaku me čekao drug Radan. Prethodnih par vikenda kada smo bile na Durmitoru Biljana i ja smo odokativne metode i uz kartu procjenjivale kuda bi staza na Ranisavu mogla biti.

Za destinaciju odabrala sam po mom mišljenju lagani vrh Ranisavu. Na Žabljaku me čekao drug Radan. Prethodnih par vikenda kada smo bile na Durmitoru Biljana i ja smo odokativne metode i uz kartu procjenjivale kuda bi staza na Ranisavu mogla biti.

DurmitorDurmitorski sipariRadan i ja smo krenuli sa magistralnog skretanja iz pravca Šavnika koji vodi na prsten oko Durmitora (skretanje Trsa) oko 8:30h. Došli smo do prve table na kojoj piše NP "Durmitor" sa koje je zapravo i počela naša tura. Ide se ka suvoj lokvi koja se nalazi prije Modrog jezera. Od nje smo, našom procjenom, krenuli putem kuda ćemo imati najmanje propada. Prevoj na putu ka RanisaviU prilogu je data fotografija gdje je strelicama obilježen prvi dio uspona nakon kojeg ide mali propad iza prvog „brda“, a zatim i našom procjenom najblaža varijanta uspon do izlaska na greben. Svakako cik-cak, ali bez obzira na to putanja jako strma, puna sipara prekrivenog travom.

Nakon izlaska na greben slijedi blagi uspon ka samom vrhu. S obzirom da je izbor ture bio moj i zbog procjene visinske razlike, mislila sam da će to biti lagana tura od ne više od maksimum 2 sata uspona. Pri povratku RadanAli Ranisava je puna iznenađenja! Na grebenu sam mislila to je kraj uspona, tu smo... I stali smo da se slikamo, uživamo a onda i nastavili i došli do vema izložene stijene! Toliko izložene da sam se zapitala da li da nastavimo dalje?! Nemamo užeta, nikakvog osiguranja... Trebalo je prvo bukvalno pojahati stijenu a onda iz tog sjedećeg položaja prebaciti se u stav za odpenjavanje stijene kako bi se prešlo na drugu stranu. Radan je krenuo, prešao...Radan Durmitor zatim sam krenula i ja... malo sam se pripovratila da bi se ipak dobro namjestila jer je ispod mene propad od 200-tinak metara. Nije baš svejedno iako nisam po prirodi ni strašljiva, ni paničar, ali je potrebna opreznost. Prešla sam stijenu. Slika je ispod, ali sam rekla Radanu ako možemo da nađemo drugi put, ja se ovuda ne bih vraćala.

Na slici se možda ne vidi ambis koji je ispod mene, ali sam jako zahvalna Radanu što je uspio da fotografiše ovaj prelaz, da ga dobro upamtim! Ova stijena, i ovaj rascjep stijena je vidljiv i sa puta sa kog smo krenuli na turu, što ćemo vidjeti po povratku.

Ruzica Stankovic i Radan na DurmitoruNastavili smo dalje. Došli do vrha, i stvarno uživali u pogledu koji se pruža sa ovog vrha. Vide se: Sedlena greda, Boljske grede, Bobotov kuk, Prutaš,... zapravo pogled na cio masiv Durmitora je sasvim drugačiji.

A nakon užitka došlo je vrijeme i da počnemo da tražimo varijantu B za povratak. Radan se spustio i viče: „Ovdje ni ptica ne može prnut a ne ti i ja da se spustimo!“ te smo odlučili da se vratimo kuloarom koji smo vidjeli dok smo išli ka vrhu a koji se nalazio odmah posle one stijene nepomenice J

Ali šta je od to dvoje teže bilo iz ove peraspektive... ne bih znala da ocijenim! Prvi dio tog kuloara je sitan, pokretan sipar, skoro kao pijesak. Stijena krušljiva, treba je dobro, dobro probati prije nego li je uzmeš za siguran oslonac. Radan je išao prvi, ja za njim. Nosila sam narandžastu duksericu u kojoj sam u jednom trenutku praktično bila u goloj vodi! Dok smo se spuštali, uhvatila sam se za jednu stijenu, dobro je probala rukama, i kad sam stavila nogu, to gazište nije bilo dobro ali srećom rukohvat je bio odličan, a snage u rukama hvala Bogu imam pa sam se održala. Radan me već vidio kako letim. Polako sam opet našla gaz i nastavili smo duuuugo spuštanje niz kuloar. Mislim da mu je nagib sigurno 65 stepeni ako ne i više. Kad smo se konačno spustili ispod njega i okrenuli se konstatovali smo da nismo normalni! No tu nije bio kraj našeg spusta.                 

Nakon kuloara došli smo otprilike na ono prvo brdašce sa kog smo krenuli. Ali smo ovog puta odlučili da idemo lijevo pravac ka Modrom jezeru. Pored jezera je bio čoban koji nam je dovikivao da postoji puteljak kroz šumicu koji vodi ka Suvoj lokvi te smo ga poslušali. I prvi dio puta kroz šumicu je odličan, a onda opet SIPAR!!! E nasiparili smo se danas ako smo ijedan dan! Radan ga je proklinjao i konstatovao da smo baš odabrali laganu turu! Da sledeći put on bira turu J

Kad smo pokazali sjutra dan Biljani kuda smo prošli ostala je bez teksta! Elem, nakon toga smo čuli da na Ranisavu postoji još jedan put, koji se zapravo koristi kao staza osim onog našeg preko stijene. On je u obliku sedmice. Takođe je malo klizav, izložen, ima po njemu sipara, ali je u svakom slučaju blaži nego ovaj naš, posebno u povratku! Trasa preko stijene definitivno nije preporučljiva za prelazak bez užeta!

Ko ne pređe Ranisavu pješke, taj ne znade šta su muke teške!

Ružica Stanković