20
Thu, Jun

Planinarenje

Ivan Iljin je bio ruski mislilac i filosof koji je obilježio rusku misao prve polovina XX vijeka.

Ivan Iljin je bio ruski mislilac i filosof koji je obilježio rusku misao prve polovina XX vijeka.

001 zijevo

 

Danas je ime Ivana Iljina poznato u cijeloj Rusiji, jer je on bio jedan od najvećih ruskih mislilaca, priređivač više od pedest knjiga, odnosno brošura i stotina ogleda i članaka na ruskom, njemačkom i drugim evropskim jezicima.

Za vas smo izdvojili dio iz Iljinove knjige “Pojuće srce” u kom možemo da uočimo veliku ljubav i istančan osjećaj koji je ovaj filosof imao prema planinama.

“U bezmjernoj daljini vjekova, uskoro poslije stvaranja svijeta, kada je zemlja osjetila prvi put svoju prvobitnu formu i svoje granice, ona se zabrinula i zatužila jer je sebe vidjela odbačenom i poniženom, otrgnutom od sjaja i udaljenom od neba, na nivou zatoptane,nage i bespomoćne pustinje... Počela je da uzdiše i ropće: uzbunila se i podigla, ustala u neredu. To je bio buran ustanak, strašan i haotičan. Ali, on se događao iz potonje dubine: bio je vatren, njegove iskre letjele su prema nebu, nebo je bilo usplamtjelo, a njegov plamen molio se Tvorcu; iz tog ognja su se raširili klanci, a prvobitno stijenje je teklo kao bujica.... To je bilo veliko uzdizanje dubine, pohlepa za sjajem, stremljenje prema nebu, mijenjanje stvaralačke volje.... Podigao je san o novim, savršenijim oblicima, o novom bogatstvu postojanja, o približavanju zemlje nebu.... Ta obnova je bila oblik privučenosti Bogu, izraz ropćuće molitve, molbe odbačenoga da ne bude odbačen.

 

Gospod je, u svojoj vječnoj blagosti, razaznao to uzdisanje i shvatio tu pobunjenu molbu; veliki napon dubine stekao je Njegovo odobrenje: jer Njemu posredna pasivnost i ropska pokornost nikada nisu bili ugodni; jer se svaki iskreni zanos i molitveni hroptaj na nebesima primaju kao molitva tvari koja pati. Zato je Gospod blagoslovio ustanak zemlje i nije mu dozvolio da se raspadne u ništavilu, već je dozvolio da bude navijek sačuvan: da se prema nebu nadalje uznosi kao ćutljiva molitva, da se probudi sa blagodatnom zorom i da se blaženo rascvjetava u poslednjim zracima zalazećeg sunca. Čovjeku je Gospod naredio da sazrcava taj tainstveni zapis prošlosti i da dosiže njegov skriveni smisao.

Sazrcavajući ih, mi takve zapise,sada, nazivamo planinama.

 

Kad vidim sniježne planine koji se iz daljine pružaju prema oblacima-moje srce uzdrhti od neočekivane sreće, u njemu se bude nekakve ugasle,drevne uspomene..... Kao da sam već sazrcavao, nekada, ta priviđenja, i zato sam uvijek tugovao za njima, čim su počela da se ispunjavaju najdivnija i najsvetija obećanja..... Stojim obuhvaćen i potresen, ne znam je li moguće vjerovati tim vizijama... Kako je lak, kako je smjeo taj uzmah ka nebesima. Kako su nježni kako su avetni obrisi. I kako su snažne, skrivene iza njih, zemaljske mase.... Vidim zemlju koja uzlazi prema nebu, vidim nebo koje je grli, vidim kako se zemlja gubi u nebu, kako se sliva sa njim-možda i sama postaje nebo? Nije li to san? Ili je, možda, baš to priviđenje sušta realnost, a niski život svakodnevnice- sve u svemu tužni san? Otkuda u meni taj blaženi nemir, to osjećanje sve bliže otadžbine?.... Kao da je ta svjetleća divota iz daleka, ta obećana budućnost- ponikla iz moje intimne prošlosti, iz mog prijevremenog postojanja... Ili je, možda, moja duša toliko „starodrevna“, da sam i ja suštinski, mogao prisustvovati stvaranju svijeta? Ili mi, možda, te daleke planine pripovijedaju o tome šta sam bio, šta jesam i šta ću biti- kakva me sve divota očekuje?....

Nježna priviđenja. Proročka ukazanja. Božiji snovi....

Ali, vedro nestaje. Vazdušne aveti skrile su se u zemaljskoj magli i nebeskim oblacima. Samo mi srce prišaptava o mogućnosti nemogućega....

++++++

001 iljinZatim me gore primaknu sebi u središte i-nose me uvis, spokojno i dobristvo mi dozvoljavajući da se sa njih oslonim nogom i lupkam po njihovim strmim padinama. Njihovo spokojstvo se prenosi na mene, i ja se uspinjem sve više i više. Sporo se razabiram: žuriti je nemoguće i nema se rašta: mnogo vremena je potrebno da se savlada uzvisina, da bi smo se na nju svikli, da se glava ne zavrti od te uspavane planinske pobune, da se dah ne presiječe od te stihijske molitve.... I evo, već sam se umorio, ali sa umorom ne mogu, i ne želim, da računam. Tajanstvena snaga me zove uvis. U meni se probudila nekakava privlačnost, kao da me zahvatio moćan privremeni zanos kojem se nemoguće oduprijeti- nagore, nagore, sve više- i tek iscrpivši poslednju snagu moguće je otrgnuti se i odbiti dalji uspon.... Ali i tada je u duši, zacijelo, ostao osjećaj kao da sam, postupno, iznemogao na velikom poslu... Ne, to je nemoguće, treba ići i stići, da bi se doživjeli smisao i sudbina drevnog ustanka, da se naučimo pobunjenoj molitvi planina....

Svakog trena sve unaokolo se mijenja, novi klanci, neočekivane dubine, uzneseni vrhovi. Svaka krivina otvara nepredviđeno. Svaka padina govori i o strašnim događajima prošlosti i o predstojećim novim oblicima. Najdivljije je- predivno. Najužasnije je- dovršeno. Evo šta se prisnilo zemlji onda, u predvječnoj zadatosti; evo kakvo bogatstvo novih mogućnosti i novih oblika joj se tada ukazivalo... Dušu zahvata sreća zbog toga što joj je dozvoljeno da uvidi i doživi ovu drevnu misteriju postojanja.

Zatim- taj vazduh, koji dišemo.... Ispočetka-miomirisan i rascvjetan, pa- smolast i razrijeđen, napokon- koji reže hladnoćom, leden i snažan. Tamo, kod nas, dolje, vazduh je gust i prašnjiv, uveo i ljepljiv, ljudi se navikavaju na njega i ne primjećuju šta uzdišiu i gutaju. Ali,ovdje, on struji uvis, kao voda ledenog izvora, kao nebeski dar, kao Božji blagoslov. On se čini oštrim i reskim, čini se da ga je „malo“, da ti nedostaje. Ali,treba se boriti, na to se može i privići. Treba se sjetiti da je blizina nebu za čovjeka neobična; da doživljavaš borbu i sudbinu prvobitne zemlje koja je zeželjela gorsku čistotu i približenje Bogu.... A bliskost Bogu- zahtijeva drugačije sposobnosti, i nove napore, grešne tvari.....

+++++++++

I gle, napokon, nebesko uzdizanje je završeno. Ja sam na vrhu, u surovoj usamljenosti planine. Sve je nestalo- miris cvjetova i džinovski borovi, stada i kućice. Sa strogim spokojstvom gleda u mene drevni Haos. Veličanstveno ćute sivo-žute, gole stijene. U teškim priviđenima leže nadliveni lednici, odozgo zatrpani crnom stjenovitom prašinom. Svuda- potresna tišina koja zahvata dušu, od koje postaju čujnji otkucaji vlastitog srca, a u ušima počinje da zvoni....

Da, sve što postoji u svijetu velikoga, živi u ćutanju. I govori tišinom. Ako sam zatvorio oči, onda se čini da je uokolo dovršena praznina, potpuno odsustvo bivstva. Ako ih otvorim, onda se diviš savršenom bezvučju tog obilja, tih kamenih masiva, tih strašnih stijena.... Gore ne vole buku: one kao da su utonule u sebe, u svoj skroviti život; i kriju za sebe svoje davno dozrele ideje. Samo lavine i klizišta, ne izdržavši svoju ćutljivu veličinu, s grohotom i praskom nizvrgavaju se nadolje; tek bujice voda, jurcajući u dolinu, svojim kiptanjem i strujnošću otkrivaju tajne zamisli planinskih vrhova. Same planine, međutim, mudruju isključivo najvišom tišinom, samo svojim nedovršeno-dovršenim obrisima, samo tajanstvenom skladošću svojih linija i masiva.....

Ućutala ljepota. Stroga blagost. Skromna veličina..... A sve zajedno- nešto nalik vječnnim himnama. Carstva bezvučnih simfonija.

+++++++

Stojiš i osluškuješ tu bezvučnost. I učiš se da, u visokim sferama života, čuvaš cjelomudrenu tišinu. Učiš se da sačuvaš svoje dostojanstveno, ni na šta ne pretendujući; najzad shvatiš da se istinska veličina stiče u smirenju. Borbi za visinu, uzlaženje prema Bogu- buka nije potrebna, treba sav život da postane tiha molitva- tada se ona uznosi i pohvalom i svijetlom zahvalnošću.

U daleka predvječna vremena, zavapila je zemlja nad svojom sudbinom i uzroptala prema Bogu velikim ustankom. U toj pobuni je i ostala. Zaledila se u svojim neredima. Pobuna njena je bila molitva i ta molitva bješe stvaralački haos. I gle, taj haos se pokorio Božijoj riječi a ustanak se pretvorio u himnu zahvalnosti. Nadahnuti uzlazak se primirio pod božjim blagoslovom,uznesene stijene su se udružile sa zracima nebeskog sjaja.

Planine su počinule u svojoj tišini, prihvatajući izvjesno bogopodobije i otvarajući ljudima tajanstveni smisao u pouci preobraženja.”

Iz knjige "Pojuće srce"

Nemate pravo da postavite komentar