Hiljadu puta za jedan sat sijevnu munje iznad jezera Marakaibo u Venecueli.
Hiljadu puta za jedan sat sijevnu munje iznad jezera Marakaibo u Venecueli.
Taj fenomen ima nekoliko različitih naziva: svetionik Marakaibo, Katatumbo munje ili “vječna oluja”. Na mjestu na kome se rijeka Katatumbo uliva u jezero Marakaibo ima, u prosjeku, 260 olujnih dana u godini, dok po kvadratnom kilometru udari 250 munja godišnje.
Zbog toga je jezero prozvano mjestom sa najvećom koncentracijom munja na svijetu, pa je tako i upisano i u Ginisovu knjigu rekorda. Oluje svoj vrhunac dostižu u oktobru, kad se iznad Katatumbe može vidjeti, u prosjeku, 28 munja svakog minuta, a noćno nebo redovno je osvijetljeno po devet sati zbog 1.000 munja koje stvaraju prirodni elektricitet.
Budući da ovdje do sada nije potvrđena nijedna naučna teorija o nastanku munja, Katatumbov “lajt-šou” se pripisuje kombinaciji topografije i vjetrova.
“Pojavu tolikog broja munja moguće je povezati sa terenom, odnosno zbog kombinacije padina planinskih lanaca i zakrivljene obale. Nepravilan teren može da pomogne u stvaranju vjetrova i grijanju ili hlađenju, što može da podstakne nastanak oluje”, objašnjava doktor Danijel Sesil iz Globalnog hidrološkog i klimatskog centra za munje.
Katatumbo munje toliko jako svijetle da mogu da se vide čak i sa udaljenosti od 400 kilometara, pa su nekada mornarima služile i kao navigacija.
Meteorološke podatke 17 godina prikuplja i snima satelit TRMM, zajednički projekt NASA i japanske agencije za istraživanje vazdušnog prostora, koji ima senzore za snimanje munja na tropskom nebu.
Uz pomoć tako prikupljenih podataka naučnici su izradili kartu “najmunjevitijih” mjesta na svijetu. Sve dok podaci nijesu bili sakupljeni, planinsko selo Kifuka u Kongu, u srednjoj Africi, smatralo se “najelektričnijim mjestom” na svijetu, na kome je sijevalo 158 munja po kvadratnom kilometru svake godine.
Prema službenim podacima NASA iz prošle godine, međutim, dolina Bramaputra u istočnoj Indiji ima najveći procenat munjevitih bljesaka u periodu između aprila i maja, tj. na početku sezone monsuna.
“U narednih pet godina planirano je mapiranje munja sa nekoliko različitih geostacioniranih satelita smještenih iznad različitih djelova svijeta. Oni će omogućiti kontinuirana mjerenja grmljavinskih nepogoda umjesto kratkih snimaka koje smo dobijali sa ranijih satelita”, kaže doktor Sesil.