Spremamo se ja i moj drug odavno. Spremamo se da noćimo u prirodi, u planini. Hoćemo da konačno, nepovratno, srastemo s njom.
Spremamo se ja i moj drug odavno. Spremamo se da noćimo u prirodi, u planini. Hoćemo da konačno, nepovratno, srastemo s njom.
Samo da bismo bolje uživali moramo da ispunimo preduslove: ranac, šator, vreća, podmetač. Nije zgodno ići i patiti se. Ili vratiti se bolestan. Ili, ne daj bože, povrijeđen. Tako da se mora ponijeti. I to i svijetlo neko i nož i nešto za potpalu i ćebe za pred zoru i svašta još.
Ljeto nam je zamalo izmaklo. U stvari, idemo zadnjeg dana ljeta (21.9.2013.), a sjutradan smo već u jeseni. Idemo na krunu planinsku, na sinonim strašnog i lijepog, negdje daleko, neopisivo i bezvremeno - na Durmitor.
Polazimo popodne, ide i Maja s nama. Nemamo čvrsti plan gdje ćemo prespavati, ali znali smo da pored nas mora biti neko jezero. Već zamišljam jutarnje umivanje u njemu. Stižemo na planinsku površ. Drugačije se osjećamo, treperimo. Srđa je smiješan u šorcu i papučama na 10̊ C. Poslije malo premišljanja, a i lutanja, vozimo se ka Vražjem i Ribljem jezeru. Prvo idemo na Riblje, ali mnogo nam je ševara i bare, a i nekih kuća iznad. Imali smo sreće, tu smo našli veliku suvu granu koju smo nogama izlomili i stavili u auto, jer znali smo da drugu priliku za drva nemamo. Vraćamo se unazad 500m, okružimo Vražje jezero i pronađemo na obali odlično mjesto za šator. Da nijesmo samo mi zaključili da je mjesto dobro, znali smo po primitivnom ognjištu.
U zadnji čas. Nevješti oko šatora, završavali smo montiranje sa zalaskom sunca. Srđa je po dnu ognjišta postavio oblutke, radi vlage, a i da drži bolje temperaturu. To se pokazalo odličnim. Pekli smo meso, direktno bačeno na žar i posoljeno. Bio sam zaboravio taj osjećaj – nešto ukusnije godinama nijesam probao.
Hladno je, duva na momente. Gledam na termometar, ima 7̊ C. Pred zoru će biti još hladnije. Ali ne mari. Neka je toplo onima u gradu, što ostaše u svojim ugrijanim krevetima.
Nama ne mora, neposrednije je ovako. Nama ne treba, bolje se pamti. Fotografišem okolo, Srđa čak svira gitaru, pjevamo. Povremeno se sjetim da situacija i nije baš uobičajena, smijem se od zadovoljstva. Već je kasno, idemo na spavanje. U tim trenucima, dok fotografišem šatore osvijetljene lampama, pored jezera, u tom neviđbogu, pored jezera koje se čak imenuje vražjim, osjećam zadovoljstvo, stapanje sa prirodom, sa noći, sa hladnoćom. Odjednom čujem vragove i utopljenike, čujem žene plemena Kriča koje zovu svoje umrle ratnike. Za mene, ovo je noć otkrovenja, nestvarna i uzbudljiva.
Spavanje i nije baš bilo na nivou. Kišilo je, šuškalo, talasići su lupkali o obalu. Jutro je bilo maglovito, hladno, nije bilo romantike u umivanju u jezeru. Dok smo pili topli čaj, gledali smo životnu dramu – nekoliko vrana je preko jezera jurilo galeba.
Spakovali smo se i krenuli u pravcu Sedla (1907mnv) s namjerom da se ispenjemo na Prutaš (2393mnv), ali kad smo stigli tamo, nijesmo mogli stajati od jačine vjetra, pa smo odustali. Odvezli smo se s druge, zaklonjene strane Durmitora i sa puta za Malu Crnu Goru skrenuli pješice lijevo i obišli Jablan jezero. Popodne smo krenuli natrag vozeći se starim putem, prošli kroz Šavnik, Petnjicu, obišli Nevidio, pa preko Boana i Gornje Morače na Miosku i kroz Platije do Podgorice.
Ovih dana pada mi često na pamet da svake večeri jezero vražje šumi podno Durmitora, a on savija maglu i vjetrove oko svog tijela, nesmetano, nemarno, kao što je to činio od postanka vremena.
Ako ste se uspavali u kolotečini, ako vam se čini da su avanture i nevjerovatni predjeli daleko i negdje drugo, probajte. Probajte ovu ili neku drugu priču koja je tu, nedaleko od vašeg doma, čeka vas da budete njen dio, makar na jedan trenutak, kao što je i predodređeno.
Autor:
Željko Šćepanović
Dobitnik prve nagrade na konkursu "Pokaži PUT!"
u kategoriji "Najbolji izvještaj iz prirode".
